petak, 08.06.2012.
Nered
Zatočio me
Što sam više vremena posvećivala svijetu
To je on više obavijao ruke oko mene
Uplitao prste u intimu mog ormara
Ostavljao svoje tragove po mome podu
Počeo raditi na mome radnom stolu
Znao je da ga ignoriram
Da imam bitnije od njega
Da spavam s drugime dok nas on gleda
Sad se ne mogu pomaknuti
Jedva dolazim do zraka
Preuzeo je vlast nad putem do prozora
U skrivene kutke postavio svoje stražare
Samo jer sam voljela svoje vrijeme
Više od svog prostora
Lako je prekinuti s njime
Ali ne znam prvi korak
Bojim se što je sakriveno
Iza hrpe prošlosti
Kakve priče imaju odbačene stvari
Bojim se krenuti
- 15:45 -
srijeda, 06.06.2012.
Parada
Ove godine smo se svi nasmijali i rasplakali gledajući ex yu filmski hit - Paradu. Problem tamo obrađen je... Čekaj, sve se to zna.
Priča iz stvarnosti u kina pa opet nazad putuje poput ping pong loptice (to je onaj pederkasti tenis). Opet? O našem mentalitetu znamo dovoljno je sasvim jasno da je inat osnovni motiv za djelovanje, a "pametniji popušta" može vrijediti u nekim sjevernim, uređenijim kulturama.
Imamo rat u malom. Kao što je šesnaestogodišnji vojnik rekao u legendarnom prilogu za neku (opet ex yu) televiziju, "Oni bi kao da se odcjepljuju, a mi im kao ne damo.". U čemu je razlika? Dok s jedne strane stoji ideja slobode, druga strana zagovara tradiciju (neovisno s koje se strane gleda). I onda tuče, svađe, ratovi.
Lavovi vole gay seks. Tako učvršćuju prijateljstvo. Isto tako, lavovi svrše za pola minute, pa možda i nije najrelevantniji primjer.
Nego, sad postoji i neki Stožer. Ovi bi da ljudi shvate da se i oni vole, pa da ih možda Stožerovci ne premlate kad popiju hrvatsku pivu više pred ekranom u nekom baru s ljepljivim stolovima, a ovi drugi bi pak tukli pedere, išli doma pa ženu tukli ako ne da na pederski način, pa za godinu dana sve ispočetka.
Ljuta sam na cijeli taj svijet. Moj tata je protiv parade, ali moj tata nikad ne bi izašao i tukao nekoga zbog toga. Nije ni on uvijek najugodniji javnosti. On ne bi bio sretan da mu ja kažem da volim cure, ali vjerojatno nema problema s gledanjem istog na nekoj porno stranici i to pod straight kategorijom. Moj tata, je naravno, junak. On stoji iza svojih stavova, ali se upušta u raspravu o njima. Kad nas dvoje razgovaramo o tome više liči na raspravu o glasanju za Kukuriku ili laburiste, a kad se na forumima vode takve rasprave pretvara se u pitanje života i smrti.
Dokle će inat? Hrvatska pati od depopulacije, kako i ne bi kad izjedamo jedni druge, sami sebe.
- 16:42 -
utorak, 29.05.2012.
Žute cipele
Jednom sam se u vožnji autobusom zatekla u zanimljivom razgovoru sa zanimljivim čovjekom. Pričao je o ljudima, umjetnosti, znanosti, iako na način da sve što kaže treba prihvaćati s rezervom. Kad smo stigli do moje stanice dobacio mi je "Nosi žute cipele, u njima ćeš prolaziti ispite.".
Ekspresno se u mojoj glavi odvio film kako u žutim balerinkama prolazim vozački (na koji još nisam ni krenula). Tražila sam ih, ali u njima sam izgledala previše izgubljeno. Boja mentola mi puno bolje odgovara.
Sad je došlo vrijeme ispita i cijela javnost se okrenula toj distrakciji. Je li ikoga briga za nas, maturante, osim naših roditelja i profesora? Ispit iz hrvatskog bio je napuhavanje od samog početka. Krenulo je s par pojedinaca koji su zabunom uzeli višu razinu i nastavilo se pridruživanjem grupi ljudi koji viču "Teško, teško, baš je bilo teško!". Jovanović se, kao pravi dobar ministar (ironija u mom glasu je slučajna jer čovjeka stvarno cijenim) digao za prava svojih štićenika. Dok je on ulazio u bitku s centrom s kojim su trebali surađivati od početka, javnost je gledala. Cijela država je nestrpljivo očekivala rezultate tog groooznog testa. Je li se netko sjetio da pola europe propada, a mi im se tek pridružujemo? Je li itko zbrajao dane vlade koja je umjesto dobrog radikalnog preokreta digla poreze i ruke?
Tražimo bolje, trebamo težiti boljem. Pod koju cijenu? Zašto se kritike gledaju kad dolaze iz usta lijenčina ili onih koji se spuštaju na nižu razinu da budu prihvaćeni u društvu, a nitko ne sluša kad se pametni i hrabri javljaju?
Kad bolje razmislim, to je možda jer hrabri nemaju dovoljno muda da se jave. Imam profesora iz geografije koji bi prihvatio sve rizike provođenja svojih ideja, ali ne ide do te mjere da se upliće u stanje gore. Namještaju se izbori za Savjet mladih po cijeloj Hrvatskoj, Split vodi tko ga vodi jer su ostali prepametni da se žrtvuju takvom okruženju.
Dolazi li, umjesto smaka svijeta, promjena svijesti?
Čovjek u autobusu izrecitirao mi je svoju pjesmu o zastavi mira. Pitala sam ga koja je to zastava da provjerim razgovaram li s jugonostalgičarom, a on je rekao da je on već godinama traži, ali ljudi pokvare ideje.
Prolazim ispite i bez žutih cipela.
- 12:43 -
